Poznanstvo
s tim suludim čovekom,
napokon presta.
Leđa jedan drugome
okrenuše.
Ni šapat,
niti ikakva razumnost,
više nisu od pomoći.
Oni će zauvek gledati
različite svetove,
gledaće suprotno.
Nestade ljudskosti
na planeti ovoj,
ni tamo gde se
drekavci sastaju,
nema više stava,
nema junaštva,
sve nas praznina ispuni.
Samo koža
što se još vidi,
a u grobu tek,
videće se istina.
Misao pogrešna
preplavila razum,
a samoljublje,
telo.
Refleksija ispred tebe
gadi ti se.
Ko ti jutros oči izvadi,
šta od sebe crnog
napravi.
Suze krvave,
krenuše da kapaju,
a zemlja,
jedini prijatelj
u trenutku ovome
ih upi,
onako dostojno,
ko da nisu ni postojale.
Shvatiš tada,
suštinu života.
Prst uperen u samog sebe.
Misao pogrešna,
posta pravična.
Hladna ti voda,
rđu s lica s’pra.
Svi ožiljci nestadoše,
oči izrastoše,
a pogled u njima,
drukčiji.
Bez emocija,
bez milosrđa.
Sad tek vidiš
sve monstrume oko sebe.
Sad tek shvataš,
zašto nisi bio
prihvaćen.







Šta misliš?
Prikaži komentare / Ostavite komentar